Download antički gradovi PDF

Titleantički gradovi
File Size3.9 MB
Total Pages119
Document Text Contents
Page 1

MIRA� MARTINOVI�

ANTI�KI GRADOVI
SNOVI I SUDBINE

ANTI�KI GRADOVI
SNOVI I SUDBINE

� � � � � � � � � � � � � � � �

Page 2

MIRAŠ MARTINOVIĆ

ANTIČKI GRADOVI
SNOVI I SUDBINE

RIJEČI ZAHVALNOSTI

Drevni gradovi su moja dugogodišnja opsesija. Želja da ih po-
novo oživim, vremenom je prerastala u duboku potrebu. Na
tom ni malo lakom, ali veoma izazovnom putu, dozivali su me
gradovi koji su u davnjim vremenim bili na zemlji na kojoj mi
danas živimo. Prvo su mi se nametali svojim imenima, kasnije i
svojim ostacima, kamenim bedemima, zidinama, kapijama, ste-
peništima, trgovima... Konačno i svojom metafizikom, snovima
i sudbinama. Krenuo sam u njihovo oživljavanje, s malo rijetkog
materjala, ali sa nadom i sigurnošću da ću ih oživjeti. Koristio
sam istorijska fakta, arheološke artefakte, rjetke citate iz drev-
nih knjiga u kojima se oni pominju, stihove starih pjesnika, zna-
kove kamenorezaca koji su ih ovjekovječili u škrtim zapisima
na kamenu... Neposrednim dodirima na terenu. Zarasli u travu
i zaborav, osmjehivali su mi se iz sopstvenih ruševina, nudeći
svoje nekadašnje živote i tiha i dugotrajna umiranja.
U njihovom oživljavanju nesebično su mi pomagali: Mirko Ko-
vač, Predrag Matevjević, Dimitrije Popović, Jovan Martinović,
Danilo Ivezić, Savo Marković, Miško Đukić, Vlado Duletić,
Mile Baković, Srđa Babić, Nenad Nino Gvozidć, Miro Raguž,
Sandra Kapetanović, Olja Mijanović, Branislav Borozan, Čedo
Marković, Dragan Radović i Goran Hinić... Veliko hvala Slavici
i Ognjenu za razumijevanje koje su imali i podršku koju su mi
davali.
Korisnim sugestijama, neophodnom literaturom, fotografijama
i faktografijom, dobrim mislima i lijepim željama, oni su unijeli,
a na neki način i uzidali sebe u ove gradove, dajući im, zajedno
sa mnom, nove živote.
Prilika je da im, na kraju, uputim riječi zahvalnosti za sve ono
čime su me darivali dok sam pisao ovu knjigu.

Autor

Page 59

ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE

113112

Mira� Martinovi�

skog stanja, kako bi moglo letjeti.
I tada su duvali vjetrovi s planine Hrgud.
– Ko će vjetrove zauzdati? – reče Pines. Glas mu
se izdvoji među glasovima.
Grad je bio toliko lijep da je izazivao rušitelje. Na
njega nijesu bili ljubomorni samo Delmati, već i
Rimljani i drugi narodi, koji su ga vidjeli. Ali su se
Delmati ustremili na njega. Nijesu mogli podni-
jeti toliko ljepote. Ljepota je u njima mamila zlo.
Poželjeli su da ga sruše.
Napali su nas bez razloga. Njihov rušilački poriv
koji se nije dao obuzdati. U ratu između Pompeja
i Cezara, stali su na Pompejevu stranu.
Uz pomoć rimskih legija, počela je opsada.

Dugo smo odolijevali. Jedina bistijerana sa vo-
dom (koja je i danas vidljiva!) isušivala se. Prijeti-
la je opasnost da svi umremo od žeđi. I rijeka koja
teče poljem ispod grada bijaše presušila. Sanjali
smo vodu, dok su se Delmati i Pompejevi plaće-
nici penjali uza strane.
Bacali smo na njih vrelu smolu i vodu, trošeći po-
sljednje zalihe.
Žeđ je bivala sve veća, sušila su nam se usta. Djeca
su vrištala, umirući bez vode. Majke su bile dosto-
janstvene. Daorsonke su velike majke. Pristajale
su da im djeca umiru od žeđi, ali ne i na predaju.
Tražena je predaja.
Bili su to teški časovi, bilo je kolebanja kod zapo-
vjednika grada i vojnih zapovjednika. Na kraju
smo se zakleli, da ćemo svi umrijeti, ali da neće-
mo dati Daorson i našu čast.

Usred opsade pala je kiša, ne u većim količinama.
Samo je podjarila žeđ.
Ni jedan grad na svijetu nije umirao u većim mu-
kama.
Nudili su nam vjedra sa vodom. Obećavali da će
nam je dati u izobilju, ako se predamo.
Nijesmo pristali na poniženje.
Molili smo nebo da nam daruje kišu. Delmati i
Pompejevci bili su na Kapiji sunca.
Nebo nije čulo naše vapaje.
Naši neprijatelji bili su bezdušni, rasipali su vodu
po zidinama. Žeđ je bivala nepodnošljivija. Lizali
smo kamenje s unutrašnje strane, tamo gdje nas
nijesu mogle dohvatiti njihove strijele.
Odjednom je suknuo plamen, u blizini hrama.
Ostaće zauvijek nepoznanica da li je to učinio
neko od naših, kako bi nam prekratio muke, ili
oni.
Nastao je opšti metež. Počeo je da gori grad. Po-
jurili smo ka Kapiji sunca, bježeći pred vatrom. Na
kapiji su nas dočekala koplja. Jedno je probilo ka-
cigu koja je štitila moju glavu.
Ranjen sam.
Grad se pretvorio u pepeo.
Stanovnici koji nijesu izginuli od oružja, sagorjeli
su u vatri. Svi branioci, od najstarijeg do najmla-
đeg.

Pepeo je razvijao vjetar, isti koji ti noćas donosi
naše glasove, poslije 2077 godina. Naši vapaji,
molitve i krici, odjekuju još među ovim brdima.
Vino koje danas ovdje spravljaju sa mojim ime-

Fragment ostataka bedema
Daorsona

Page 60

ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE

115114

Mira� Martinovi�

nom, gasi moju dvijehiljadugodišnju žeđ.
Daorsi su umrli žedni.
S našom zajedničkom smrću, koju je uzrokovala
žeđ (a sa njom Delmati i Rimljani), ionako rijetki
i vodom oskudni izvori iz ovih predjela, pobjegli
su u zemlju.
Poslije su padale kiše, nebo se odčepilo, ugašen je
oganj.
Duše nam i danas razdire žeđ.
Daorson nikada nije oživio. Postao je pepeo i ru-
ševina, iz koje se osmjehuje ljepota i sklad.
Varvari nijesu uspjeli da je ubiju. Srušili su ga, ali
je njegova slika ostala na nebu iznad brda koja su
ga okruživala. Za tamnih noći između blistavih
zvijezda naziru se obrisi grada.
Pepeo je razvijao vjetar. Ostao je samo glas ratnika
Pinesa, koji ga je branio i pao u njegovoj odbrani.
Osjetio sam gorkost na usnama, usta kao da su mi
bila puna pepela.

Taj novac koji držiš na dlanu, na čijem je licu bog
Hermes, a naličju lađa s natpisom Dorson, još jed-
no je svjedočanstvo o nekada lijepom, bogatom
moćnom gradu. Ostao je pepeo i zidine od velikih
kamenih megalita.



*
Daorson se nalazi u neposrednoj
blizini lokaliteta Desilo u Huto-
vu blatu, gdje su otkriveni ilirski
brodovi, prvi takve vrste u svije-
tu. Veličanstvene ruševine Daor-
sona osmjehuju se ispod zvijez-
da. Poslije 2068 godina, koliko je
mrtav ovaj grad.

*
Taj nebeski osmijeh vidio sam
16. aprila 2011. godine, prilikom
posjete ostacima ovog grada,
sa N.Gvozdićem, E. Dizdarom
(Makovim sinom) i M. Ragu-
žom. Vidio sam i osmjehe njego-
vih stanovnika koji su se razlivali
po kamenju i lebdjeli iznad ve-
ličanstvenih ruševina. Ako ru-
ševine mogu biti veličanstvene,
onda su ove sasvim sigurno, i ako
mogu odisati skladom, sklad se
ovdje do savršenstva ukazuje. U
tim ruševinama sam vidio sklad.
Neprolaznu ljepotu koja, uprkos
vjekovima i varvarima, traje.
Toga dana smo nas trojica posje-
tili nekropole stećaka u Boljini-
ma. N. Gvozdić mi je kasnije po-
tvrdio da je to bio 16. april, Dan
za nezborav, kako mi je napisao.

Page 118

MIRAŠ MARTINOVIĆ

ANTIČKI GRADOVI
SNOVI I SUDBINE...Svaki nalaz ima svoj jezik, svoj govor... Konačno, svoj ključ koji

nam otvara svoju unutrašnjost, nevidljivu običnom oku. Treba te
ključeve naći i vidjeti kako ulaze u brave historije... otvoriti one ne-
vidljive kapije koje privlače svojom metafizikom.
A onda svaki taj grad od kojeg je nešto ostalo, ima pred sobom neki
nevidljivi grad, koji doziva naša mašta, a na neki način i uskrsava...

...I kada gradovi nestanu – ostanu te niti. Arheolog nije često onaj
koji ih vidi. Te niti nalazi intuicija, ona ih identifikuje i artikuliše.
I gradovi ponovo oživljavaju kada se te niti identifikuju i kada nji-
ma prostruji mašta onog koji ih oživljava, koji se odvažio poduze-
ti ulogu njihovog novog neimara...

Predrag Matvejevi�

...Pisac i pjesnik Miraš Martinović prepun je drevnih glasova, izne-
nađujućih likova i subjekata, koji toliko prenose život u besmrt-
nost, postojanje u san i san u postojanje, da nam se čini kao da se
duša nekog drevnog pjesnika inkarnirala sada u nama, da bi na
moderan način svjedočila o onome što je vječno i bezvremeno...

Visar Zhiti

Similer Documents