Download Arhe_Pojam licnosti kod Kanta i Hegela.pdf PDF

TitleArhe_Pojam licnosti kod Kanta i Hegela.pdf
File Size157.4 KB
Total Pages17
Document Text Contents
Page 1

TEMA BROJA

FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

Arhe VIII, 16/2011
UDK 14 Hegel
14 Kant
111.32
Originalni nau~ni rad
Original Scientific Article

MILENKO A. PEROVI]1

Filozofski fakultet, Novi Sad

POJAM LI^NOSTI KOD KANTA I HEGELA

Sa`etak: Rad je posve}en rasvjetljivanju problema li~nosti kod Kanta i Hegela kao
vode}ih predstavnika filozofije njema~kog idealizma. U filozofiji njema~kog idealizma
prvi put u povijesti filozofije ovome problemu dat je dignitet velikog i zna~ajnog
filozofskog problema. Prije Kanta on je u filozofiji imao marginalno zna~enje. Poslije
Hegela mi{ljenju problema li~nosti veliku pa`nju }e poklanjati brojni predstavnici
razli~itih {kola mi{ljenja i filozofskih orijentacija, posebno, utemeljitelji i sljedbenici
personalisti~ke filozofije. Me|utum, dubina i misaona snaga filozofskoga uvida u problem,
koje su pokazali Kant i Hegel, ne}e se ponoviti u potonjem vremenu. Njihove tematizacije
li~nosti i danas su filozofski `ive i inspirativne.

Klju~ne rije~i: li~nost, die Person, die Persönlichkeit, Kant, Hegel

Duh modernog vremena iznjedrio je ideju ~ovjeka kao li~nosti. Ona sa~injava
bitni dio sekularizacijskog procesa u kome je homocentri~ka slika svijeta zamije -
ni la hri{}ansku teocentri~ku sliku svijeta. Te`i{te te velike i epohalno va`ne
svjetonazorne smjene bilo je u spremnosti i hrabrosti evropskog ~ovjeka da na
sebe preuzme jedan od osnovnih prerogativa boga u teisti~kim konceptima:
li~nosni karakter bo`anskog bi}a. Ako je u helenskoj mitologiji Prometej ljudima
podario vatru kao jednu od bo`anskih mo}i, evropski sekularizacijski proces
podario im je mogu}nost li~nosne samorealizacije. Ideja li~nosti tako je radikalno
obrnuta u svom zna~enju i smisli, jer pokazala se sposobnom za posvjetovljenje i
humaniziranje. U~injena je dijelom humanisti~kim idealom, a dijelom stanjem
ljudskih stvari u zbiljskoj povijesno-prakti~koj egzistenciji. Na taj se na~in
u~vrstila u potonja dva vijeka u zna~enju ~ovjeka kao umnog ljudskog bi}a,

1 e-mail adresa autora: [email protected]

Page 2

samosvjesne ljudske individue koja je sposobna da postavlja i slijedi vlastite svrhe
te da za svoje djelovanje mo`e na sebe primiti odgovornost2.

Antika nije poznavala pojam li~nosti. Rim ga je poznavao u institutu rimskog
prava, iako ni u njemu pojam per sona nije u eksplicitnom smislu bio pravni pojam
sa specifikovanom upotrebom. Kao op{ti pojam ozna~avao je ~ovjeka. Pravna
sposobnost imala je vrlo razu|enu strukturu razli~itih statusa i posebnih prava, te
zbog toga nije bila objedinjena u jedinstvenom pravnom pojmu, te time ni u
pojmu pravnog lica. Potonje pravno iskustvo je u povratnom smislu razli~ita
dimenzioniranja li~nosnih statusa u rimskom pravu objedinilo u ovom pojmu. U
Rimu pravna subjektivnost nije bila priznavana svim ljudima, tj. fizi~kim licima.
Rimsko pravo ne priznaje svim ljudima sposobnost da imaju prava. Priznaje je
nekim fizi~kim, ali i juridi~kim licima. Razlikovani su i stupnjevi priznatosti prava
na pravo. U statusu pune pravne sposobnosti (ca put) razlikovana su ~etiri osnov -
na dijela (ius conubi, ius commerci, ius suffragii i ius honorum). Punopravni rimski
gra|anin (ca put) imao je istodobno tri statusa (sta tus libertatis, sta tus civitatis i sta -
tus familiae). Promjena u bilo kom od tih statusa nazivala se capitis deminutio

(umanjivanje pravne sposobnosti). Capitis deminutio javljao se u tri oblika: max ima
(li{avanje slobode, postajanje robom); me dia (li{avanje prava rimskog gra|anstva,
gubljenje sta tus civitatis i sta tus familiae) i min ima (mijenjanje porodi~nog
polo`aja). Rimsko stanovni{tvo se prema pravnoj sposobnosti dijelilo na tri velike
grupe: cives, latini i peregrini. Poseban prob lem u rimskom pravu je odre|enje
pravnog (juridi~kog) lica. Juridi~ko lice ne mora biti samo posebna individua
(singulae per so nae). Mo`e biti i organizacija. U ve}oj mjeri juridi~ka lica nastaju
kada glavna uloga u privredi prelazi s individualnih na kolektivne vlasnike roba.
To je karakteristika kasnijih privreda baziranih na robno-nov~anim odnosima. U
Rimu je robna privreda zamijenila naturalnu privredu, koja je ostala relativno
nerazvijena. Dominirali su individualni vlasnici. Zato rimska pravna misao nije ni
izgradila pojam „juridi~kog lica“. U sistemima lenskog prava feudalne epohe
pravni subjektiviteti razli~itih slojeva stanovni{tva bili su razli~iti u zavisnosti od
stale{kog pripadni{tva. U okviru istih stale`a postojale su hijerarhijske razlike
pravnih statusa i subjektiviteta. Proces izjedna~avanja statusa i uspostavljanja
jednog jedinstvenog pravnog statusa svih ljudi protezao se kroz cijelu feudalnu
epohu, prodiru}i dukobo i u gra|ansku epohu. Naprimjer, tek 1849. godine
donijeta je Me|unarodna konvencija o zabrani ropstva i jo{ nekoliko sli~nih
konvencija. Ta ~injenica dovoljno uvjerljivo obja{njava za{to je povijest pojma
pravnog lica duga, konfuzna i prepuna terminolo{kih i koncepcijskih nesuglasica.
Srednjevjekovnoj jurisprudenciji dugo je trebalo dok nije tek u 16. vijeku otkrila
potrebu za ba{tinjenjem rimskog u~enja o pravnim statusima. Kod Donelusa se
kalvinisti~ka ideja o tome da je bog svakom ~ovjeku darovao `ivot i neotu|iva
li~na dobra (sloboda, tjelesna nepovredivost, dostojanstvo) poku{ava usaglasiti s
rimskim pravom, tj. s rimskim u~enjem o tri statusa. Od tada pojam pravnog lica

ARHE
god. VIII, 16/2011 (1-17) § 2 §

M. A. Perovi}, Pojam
li~nosti kod Kanta i Hegela

2 Eisler, Rudolf (1904), Wörterbuch der philosophischen Begriffe, Band 2. Berlin, S. 83-86.

Page 8

skom“. Htio je naglasiti osnovnu i te{ko savladivu te{ko}u u Kantovom odre|enju
~ovjeka. Te{ko}a je nastala tako {to je Kant radikalitet vlastitog emancipatorskog
osloba|anja pojma ~ovjeka od metafizike entelehijalnosti zaustavio na pola puta.
Idejom „kauzaliteta putem slobode“ Kant je inicirao slom svake stare metafizike,
u svim verzijama tradicije antropolo{kog naturalizma, ali nije pokazao spremnost
za krajnje konzekvencije koje izaziva taj slom. Kao {to je od dogmatizma stare
metafizike sa~uvao „sablast“ stvari po sebi, tako je od metafizi~kog antro po -
lo{kog naturalizma sa~uvao entelehijalizam „kauzaliteta prirode“. Kant nije
uspio prevladati kartezijansku ideju horizontskog spajanja dva svijeta, odnosno,
dvije supstancije. Iako je razorio kartezijansko stanovi{te supstancijaliteta
transcen den talnih struktura mi{ljenja, prekid u transmetafizi~kom radikalitetu
kriti~ke filozofije morao mu se vratiti kao bumerang nesavladive te{ko}e promi -
{ljanja odnosa izme|u empirijskog i inteligibilnog, odnosa izme|u kauzaliteta
slobode i kauzaliteta prirode, te odnosa dvije razlikovane i razdvojene strane
~ovje kovog bitka. No, te dvije „strane“ nijesu proste unutra{nje razlike u istom,
nego su u kvalitativnom ontolo{kom smislu razli~ite. Pravi most me|u njima vi{e
se ne mo`e na}i niti izgraditi ukoliko se ne bi pristupilo povratnom radikalnom
ispitivanju samih antropolo{kih temelja Kantove koncepcije. Na to Kant nije bio
spreman. Fihteov poziv za takvo ispitivanje Kant je morao odbiti. U protivnom, iz
temelja bi zaljuljao ve} dovr{enu zgradu vlastite filozofije.

Kant je znao gdje su glavne slabosti njegovog veli~anstvenog filozofskog zda -
nja. Pokazuju to njegovi poku{aji sanacije vidljivih pukotina na njemu. No Kant ih
je poku{avao sanirati filozofskim palijativnim sredstvima. Svako od tih sredstava,
odnosno, svaki el e ment strategije prevladavanja dualizama u kojima je ostala
zaglavljena kriti~ka filozofija bio je najvidljiviji i najuvjerljiviji mogu}i putokaz
njegovim njema~kim idealisti~kim sljedbenicima. Naprimjer, za rje{enje prob le -
ma ontolo{kog dualizma bitka i trebanja Kant je dao markaciju u strategiji
mi{ljenja slobode i trebanja; markaciju rje{enja problema odnosa teorijskog i
prakti~kog uma dao je idejom primata ovoga potonjega etc. Tako je postupio i
markiranjem razrje{enja aporetike odre|enja ~ovjeka. Dao ju je delikatnom
pojmovnom diferencijom izme|u Per son i Persönlichkeit. Posredovanje i spajanje
inteligibilnog i empirijskog karaktera bitka ~ovjekovog ne mo`e se tra`iti u
empirijskom, nego samo u ideji pripadnosti ~ovjeka inteligibilnom svijetu. Ta
pripadnost daje ~ovjeku mogu}nost da bude li~nost (Persönlichkeit). Li~nost je
mo} ~ovjeka da sebi postavlja moralni zakon, koji je inteligibilan, dakle,
nepovrediv i svet. Li~nost se u ~ulnom svijetu objektivira kao ~ovjek koji je osoba
(Per son). Njegov inteligibilitet, tj. njegova svetost je njegova ~ovje~nost, a
~ovje~nost, tj. svetost koja je opredme}ena u ~ulnom svijetu jeste osoba (Per son).

Nije te{ko uo~iti da Kanta premo{}avanje inteligibilnog i ~ulnog karaktera
bitka ~ovjekovog gura u tautolo{ki iskaz: „Das moralische Gesetz ist heilig
(unverletzlich). Der Mensch ist zwar unheilig genug, aber die Menschheit in seiner
Per son muß ihm heilig sein“. Li~nost, ~ovje~nost, inteligibilnost, svetost i osoba
uzajamno se cikli~no odre|uju: Li~nost je ~ovje~nost; ~ovje~nost je inteligibilnost
(umnost); inteligibilnost (umnost) je svetost; svetost u ne-svetom svijetu je osoba;

ARHE
god. VIII, 16/2011 (1-17) § 8 §

M. A. Perovi}, Pojam
li~nosti kod Kanta i Hegela

Page 9

osoba (Per son) u svojoj osobnosti (Personalität) je li~nost (Persönlichkeit)!
Ciklizam ovih odredbi mogu}e je do odre|enog stupnja relativizirati da bi se
dobilo kvalitativno ontologijsko odre|enje ~ovjeka kao li~nosti. Ako se ~ovjek
odre|uje kao umno bi}e, dakle, mo} da samoga sebe postavi i odredi kao vlastitu
svrhu, a ne samo kao sredstvo, onda odnos svrha-sredstvo unekoliko razobru~uje
ciklizam odre|enja. Tako diferencija svrha-sredstvo ima smisao da o~uva i naglasi
diferenciju izme|u ~ulnog i inteligibilnog svijeta, a time i diferenciju u samom
~ovjeku izme|u ni`e i vi{e mo}i `udnje, tj. izme|u pateti~kog i umnog. Umnost
kao bit ~ovjeku pru`a mogu}nost da posreduje volju u njezinom slobodnom
ispoljenju. ^ovjek kao moralna li~nost je mo} da se moralnim zakonom sebi
samom da odredbeni razlog kao svrha vlastite djelatnosti: „Nur der Mensch, und
mit ihm jedes vernünftige Geschöpf, ist Zweck an sich selbst. Er ist nämlich das
Subjekt des moralischen Gesetzes, welches heilig ist, vermöge der Autonomie
seiner Freiheit“14. Autonomiju koju lice (Per son) posti`e u moralnom zakonu
Kant odre|uje kao samosvrhovitost (Selbstzwecklichkeit): „^ovjek i uop{te
svako umno bi}e egzistira kao svrha po sebi, a ne samo kao sredstvo za kakvu bilo
upotrebu ove ili one volje, ve} u svim svojim radnjama, usmjerenim ne samo na
sama sebe ve} i na druga umna bi}a, mora uvijek da se posmatra u isto vrijeme kao
svrha.“15. Bi}a bez uma, stvari, imaju samo relativnu vrijednost, jer se daju
upotrebljavati kao sredstva. Li~nost, pak, kao umno bi}e oblikovana je svojom
prirodom tako da se „isti~e kao svrha sama po sebi“, kao „ne{to {to se ne smije
upotrebljavati samo kao sredstvo“. Pojam „priroda“ u ovom odre|enju li~nosti
mogao bi se ~initi inkonzekventnim. No u ovom odre|enju Kantu je priroda
sinonim za bit, jer ontolo{ko porijeklo li~nosti nije priroda u objektivnom smislu,
nego sloboda kao na~in ~ovjekovog bitka.

Da je ova interpretacija najlegitimnija mogu}e je utvrditi Kantovim razlu -
~ivanjem primarnih ontolo{kih kvaliteta ~ovjeka kao li~nosti, ~ovjeka kao ne-li~nosti
(podlo`nog kauzalitetu prirode) i stvari. Kriterijum za ovo strategijski va`no
razlu~ivanje, koje se`e u same temelje Kantove antropologije, dobiva se razli -
kovanjem pojmova svrhe i sredstva, te razlikovanjem subjektivnih i objektivnih
svrha. Ontolo{ki karakter stvari nije te{ko odrediti. One su sredstvo, dakle,
ne-svrha. Njihova „egzistencija“ po~iva na prirodi. Ako je ~ovjeku njegova bit –
njegova priroda, stvarima je priroda – njihova bit! Zato stvari imaju samo
relativnu i nikada apsolutnu vrijednost, jer su uvijek samo sredstva za svrhe koje
su izvan njih. Ontolo{ki karakter ~ovjeka takav je da on nikada ne mo`e posti}i
neposrednost opstojnosti koju imaju stvari. Ljudske svrhe mogu biti subjektivne
ili objektivne. Slije|enjem subjektivnih svrha ~ovjek se ne ozbiljuje kao li~nost.
Subjektivne svrhe izviru iz „pobuda“, subjektivnog osnova `udnje. Prakti~ki
principi koji se odnose na djelanja izazvana takvim pokreta~em ne mogu va`iti za
svako htijenje. Takva djelanja svoju vrijednost izvode iz subjektivne mo}i `udnje.

ARHE
god. VIII, 16/2011 (1-17) § 9 §

M. A. Perovi}, Pojam
li~nosti kod Kanta i Hegela

14 isto

15 Kant, Imanuel (1981), Zasnivanje metafizike morala, BIGZ, Beograd, str. 72-73.

Page 16

~lana porodice u unutarporodi~noj i izvanpodi~noj komunikaciji. Napokon,
li~nost kao gra|anin opet ima specifi~ni pravni i moralni sta tus u dr`avi s obzorom
na strukturu i karakter dr`ave kao politi~ke zajednice.

Ovim je opisom pokazana kompleksnost Hegelovog pojma li~nosti. U
formalnom smislu, njezin strukturni sklop ~ine na~ini ozbiljenosti li~nosti u
pravnom licu (osobi), moralnom subjektu, ~lanu porodice, bourgeoisu i citoyenu.
Moderni sistem obi~ajnosti, kao totalna struktura prakti~kog `ivota modernog
gra|anskog svijeta, nije samo pravna ni samo moralna zajednica. Nije on ni samo
zajednica porodica. Nije ni samo gra|anska zajednica. Nije ni samo politi~ka
zajednica. On je zajednica svih tih zajednica. Ta~nije, pravna zajednica u smislu
pravnog sistema nije posebna zajednica. Moralna zajednica u smislu javnog
mnijenja tako|e nije posebna zajednica. Izvan porodice, gra|anskog dru{tva i
dr`ave ni pravo ni moral nemaju posebnu sferu egzistencije. Zato pravo i moral
egzistiraju kao konstituenti, pored drugih konstituenata, u egzistenciji porodice
kao porodi~ne zajednice, dru{tva kao gra|anske zajednice i dr`ave kao politi~ke
zajednice. U istom smislu, li~nost kao pravno lice i li~nost kao moralni subjekt
predstavljaju su-konstituente li~nosnog karaktera li~nosti kao ~lana porodice,
li~nosti kao privatnog lica u gra|anskom dru{tvu i li~nosti kao lica u javnom
djelanju u politi~kom dru{tvu.

Od Hegelovog vremena do danas njegovoj filozofskoj elaboraciji pojma
li~nosti nema se {to dodati niti oduzeti. Nekada slavljena Kjerkegorova kritika
Hegelovog pojma li~nosti nije osnovana. Li~nost ne igra podre|enu ulogu u
Hegelovom sistemu. Naprotiv, Hegelova filozofija je filozofija slobodne li~nosti.
U mjeri u kojoj su uop{te marile za beskrajno va`no iskustvo Hegelovog
mi{ljenja, razli~ite personalisti~ke struje u savremenoj filozofiji nijesu tom
mi{ljenju imale {ta dodati, ~ak ni stupiti s njim u filozofski dijalog. [to mi sami u
vlastitom epohalnom i efemernom iskustvu po~esto do`ivljavamo ljuljanje
li~nosnih temelja u antiteti~kim sudarima razli~itih strana ispoljavanja li~nosti, {to
zijev bezli~nosti prijeti iz tmina moderne politike, kapitalske ekonomije,
„masovnog dru{tva“ i „masovne kulture“, to se ne mo`e uzeti kao prigovor
vremena Hegelovom pojmu li~nosti.

LITERATURA

Ber nard N. Schumacher/ Francois-Xa vier Putallaz, Hrsg.(2008), Der Mensch und
die Per son. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstad

Brasser, Mar tin (1999), Per son. Philosophische Texte von der Antike bis zur
Gegenwart. Reclam, Ditzingen

Kather, Regine (2007), Per son. Die Begründung menschlicher Identität. Wissen -
schaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt

Kipke, Roland (2001), Mensch und Per son. Der Begriff der Per son in der Bioethik und
die Frage nach dem Lebensrecht aller Menschen. Logos, Berlin,

ARHE
god. VIII, 16/2011 (1-17) § 16 §

M. A. Perovi}, Pojam
li~nosti kod Kanta i Hegela

Page 17

Perovi}, Milenko, A. (2005), Kantov i Hegelov pojam slobode, Matica, Cetinje-Pod -
gorica, br. 22-23/2005., str. 61-88;

Perovi}, Milenko, A. (2006), Hegel und die Frage der philosophiscen Begründung der
Bioethik. In te gra tive Bioethik, Akademia Verlag Sankt Augustin, Bochum, str.
78-87;

Perovi}, Milenko, A. (2006), Hegelova fenomenologija volje i stav pluralizma,
Filozofska istra`ivanja, Zagreb, br. 101, str. 23-27;

Perovi}, Milenko, A. (2009), Slobodno vrijeme i sloboda, Filozofska istra`ivanja,
Zagreb, sv.2/2009., str. 245-254;

Robra, Klaus (2003), Und weil der Mensch Per son ist … Per son-Begriff und
Personalismus im Zeitalter der (Welt-)Krisen. Die Blaue Eule, Essen

Spaemann, Rob ert (1996), Personen. Versuche über den Unterschied zwischen
‘etwas’ und ‘jemand’. Klett-Cotta, Stuttgart

Sturma, Di eter, Hrsg.(2001): Per son. Philosophiegeschichte - Theoretische
Philosophie – Praktische Philosophie. Men tis, Paderborn

MILENKO A. PEROVI]
Fac ulty of Phi los o phy, Novi Sad

CONCEPT OF PERSONALITY WITHIN
KANT’S AND HEGEL’S PHILOSOPHY

Ab stract: The pa per tries to il lu mi nate the prob lem of per son al ity within phi los o phies
of Kant and Hegel, who are lead ing rep re sen ta tives of phi los o phy of Ger man ide al ism. In
phi los o phy of Ger man ide al ism, for the first time in his tory of phi los o phy, this prob lem
gained dig nity of a great and sig nif i cant philo soph i cal prob lem. In phi los o phy be fore Kant,
it had but a mar ginal mean ing. Af ter Hegel, many rep re sen ta tives of dif fer ent schools of
thought and philo soph i cal ori en ta tions fo cused their at ten tion to the prob lem of
per son al ity, es pe cially the found ers and fol low ers of personalistic phi los o phy. How ever,
the depth and in tel lec tual in ten sity of philo soph i cal think ing re gard ing this prob lem, as
shown by Kant and Hegel, has never been re peated in times that fol lowed. Their
thematizations of per son al ity are still philo soph i cally alive and in spir ing to day.

Key words: per son al ity, die Per son, die Persönlichkeit, Kant, Hegel

Primljeno: 15.09.2011.
Prihva}eno: 15.11.2011.

ARHE
god. VIII, 16/2011 (1-17) § 17 §

M. A. Perovi}, Pojam
li~nosti kod Kanta i Hegela

Similer Documents