Download Jean Baudriilard Simulacija i Zbilja PDF

TitleJean Baudriilard Simulacija i Zbilja
File Size1.6 MB
Total Pages152
Document Text Contents
Page 1

Izvori:

Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe,
Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. © Gallimard, 1972

Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris
1976, p. 7 - 29; 77-117. © Gallimard, 1976

Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33.
© La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979

Jean Baudriilard, Au - delä du vrai et du faux, ou le malin genie de
l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p
139 - 145. © PUF, 1987

Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 -
115; 241 - 243. ©Galilee, 1979

Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes
extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. © Galilee, 1990

Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129
- 142. © Galilee, 1992

Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38
©Galilee, 1999

SlMULACIJA I ZBIIJA

Jean Baudriilard

Naklada Jesenski i Turk
Hrvatsko sociološko društvo

2001.

Page 2

Sadržaj

Predgovor: Postmodernistički vidokrug
Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) I

1. Kritika političke ekonomije znaka 3
Magijska misao ideologije 4
Metafizika znaka 9
Privid referenta 12
Denotacija i konotacija 18
S one strane znaka - simbolika 21
Rekvijem za medije 25

Introitus 25
Enzensberger: "socijalistička" strategija , 28
Govor bez odgovora 32
Subverzivna strategija i "simbolička akcija" 35
Teorijski model komunikacije 40
Kibernetička iluzija 44

2. Simbolička razmjena i smrt 49
Uvod 49
Strukturalna revolucija vrijednosti 55
Kraj proizvodnje 61
Rad 65
Tri vrste simulakra 69

Anđeo od gipsa 69
Automat i robot 73

Page 76

Simulacija i zbilja

pojavljivanja. Čak i to još ima neko značenje: ti ga predmeti nema­
ju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao što je slučaj s mrtvom
prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figu­
rativne hijerarhije koja određuje činitelje neke slike, kao što odre­
đuje i politički poredak.

Nije riječ o običnim statistima koji bi bili premješteni s glavne
pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Nji­
hovo zavođenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u sli­
karstvu i sličnosti, nego je to izoštreno i metafizičko zavođenje
uništenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafizički predmeti
suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraćanju, svakom pre-
dodžbenom prostoru renesanse.

Njihova je beznačajnost napadačka. Jedino predmeti bez refe-
rencije, ispražnjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare
knjige, čavli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbačeni,
sablasni predmeti u svojoj bivšoj upisanosti svakog pripovijedanja,
mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, nešto poput
ranijeg života subjekta i njegove osviještenosti. "Razvidnu, alu-
zivnu sliku, kakvu očekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nas­
toji odmijeniti upornom nepropusnošću nekog Prisustva" (Pierre
Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko po­
javljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoći, kao da su lišeni ozrač­
ja smisla i uronjeni u eter praznine. Čisti prividi, njihova je ironija
previše stvarnost.

U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bije­
ga niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema
povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdiže u čiste
znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog kontek­
sta.

Prozračnost, napetost, krhkost, ovještalost - odakle upornost
papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i na-
diđeni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici -
zrcalo istrošenih ploča na kojima čvorovi i koncentrične linije
bjeline označuju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam do­
pušta da sami pogađamo koliko je sati: to su stvari koje su već

116

0 zavođenju

istrajale, vrijeme koje se već dogodilo. Jedini je reljef onaj ovješta-
losti, zamršeni lik vremena i prostora.

Tu nema voća, mesa ili cvijeća, nema košara ni kitica, niti sve­
ga onoga što čini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspore­
đuje se vođena tjelesnim čulom na vodoravnome polju, na polju
poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotežjem, s iskrza­
nim rubom stvari i krhkošću njihove uporabe, ali uvijek ima težinu
zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko dje­
luje bestežinski, a to još naglašava okomita podloga. Sve je tu u
napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa čak i svjetlost i perspektiva,
jer ako se mrtva priroda poigrava s klasičnim volumenima i sje­
nama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja
bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput
ovještalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg
života, privida koji prethodi zbiljnosti.

Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u čijem iskošenom nagi­
bu nema više ničeg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, miru-
juću vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su
stvari već odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih
ne osvjetljuje sunčeva svjetlost, nego nešto drugo, zvijeda koja
snažnije zrači, bez atmosfere, eter bez odraza - možda ih nepo­
sredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao?
Ta sjena ne prati sunčevu putanju, ne povećava se s nadolaskom
večeri, ne pomiče se, ona je neistrošivi obrub. Ona ne proizlazi iz
odnosa svijetlo-tamno, niti iz razrađene dijalektike svjetlosti i
sjene, koja još pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino pro­
zirnost predmeta naspram crnoga sunca.

Osjećamo da se ti predmeti približavaju crnoj rupi iz koje nam
dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obično vrijeme. Taj učinak unapri-
jednog odmicanja od središta, taj iskorak zrcala objekata pri su­
sretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad neviđenih
predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj učinak zavođenja,
tog obuhvaćanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica
koja iznova zacrtava sumanutu želju subjekta da obuhvati vlasti­
tu sliku, i samim se time poništi. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,

117

Page 77

Simulacija i zbilja

izuzev ako se u njoj izgubi naša osobnost, ili ako se iznova po­
javi kao privid naše vlastite smrti.

Tjelesno htijenje da se stvari dohvati, ali i ono skanjujuće,
samim time postaje metafizičkim - predmeti varke za oko zadr­
žavaju jednaku fantastičnu znakovitost koja je znakovitost dje­
tetova otkrića vlastite slike, nešto poput neposrednog priviđanja
koje prethodi poretku predodžbe.

Ako dakle postoji čudo varke za oko, ono nikad nije sadržano
u realističkoj izvedbi - Zeuxisovo grožđe toliko je stvarno da ga
ptice dolaze zobati. Besmislica. Čudo se nikad ne može nahoditi
u preobilju stvarnosti, nego upravo obratno, u iznenadnom ne­
dostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da ćemo se u njoj poništi­
ti. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izražava nadrealnu
bliskost predmeta. Kad se raščini hijerarhijska organizacija pro­
stora koja povlašćuje oko i vid, kada se ta perspektivna simulaci­
ja - jer na djelu je upravo simulakr - raskine, pojavljuje se nešto
drugo što, u nedostatku boljega, izražavamo kao dodir, taktilno
nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". Ali taj
taktilni privid nema ničeg zajedničkog s našim čulom dodira: on
je metafora "hvatanja" koja vodi uništenju pozornice i predodž-
benog prostora. Samim time, to se hvatanje iznova pojavljuje u
okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu, otkrivajući nam da
"zbiljnost" nije ništa drugo doli uprizorenje svijeta, objektivizira-
nog sukladno pravilima dubine, da je ona načelo promatranja
kojim se rukovode slikarstvo, kiparstvo i arhitektura vremena, ali
samo načelo, i simulakr koji dovršava eksperimentalna hipersi-
mulacija varke za oko.

U varci za oko nije riječ o brkanju sa zbiljskim, želi se naime
proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvještačenosti - glumeći
treću dimenziju, bacajući sumnju na zbiljnost te treće dimenzije -
glumeći i nadilazeći učinak zbiljskoga, bacajući radikalnu sum­
nju na načelo zbiljnosti.

Obuhvaćanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbilj­
skoga. Predmeti pritom odveć nalikuju na ono što oni jesu, a ta je
sličnost poput nekog drugotnog stanja, dok je njihov istinski re-

118

O zavođenju

ljef, preko te alegorijske sličnosti, preko dijagonalne svjetlosti,
reljef je ironije previše zbiljnosti.

Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor rene­
sanse upravlja prema liniji bijega u dubinu, kod varke za oko
učinak se perspektive na neki način projicira prema naprijed.
Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih ništi
(povlastica panoptičkog oka), upravo oni "varaju" oko nekom
vrstom unutarnjeg reljefa - ne što bi nas oni uvjeravali u postoja­
nje nekog zbiljskog svijeta kojega nema, nego utoliko što osuje-
ćuju povlašteni položaj pogleda. Umjesto da pogled stvara raz­
vedeni prostor, on je tek točka unutarnjeg bijega istosmjernosti
predmeta. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed - nema
obzora, nema horizontale, nepronično je zrcalo postavljeno pred
oko, iza njega nema ničega. To je u pravom smislu polje privida
- ničeg nema što biste mogli vidjeti, stvari vide vas, one ne bježe
ispred vas, one se postavljahu pred vas, s onom svjetlošću koja
im dolazi od negdje drugdje, i sa sjenom koju nose sa sobom,
nikad ne stvarajući odistinsku treću dimenziju. Jer ona, dimenzi­
ja perspektive, uvijek je također dimenzija loše savjesti znaka
prema zbiljnosti, a ta je loša savjest iskvarila cjelokupno slikar­
stvo od renesanse nadalje.

Odatle proizlazi, različita od estetskog užitka, uznemirujuća
neobičnost varke za oko, neobična svjetlost koju ona baca na tu
posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjednički pomalja iz
renesanse: varka je njezin ironijski simulakr. Ona je ono što je
nadrealizam bio za funkcionalističku revoluciju na početku 20.
stoljeća - jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost
načelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka za oko, on nije u
pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: nji­
hova je dimenzija metafizička. Stilske figure ne spadaju u njiho­
vo polje djelovanja. Točka na kojoj nas oni pogađaju sâm je uči­
nak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle također učinak svjesnoga.
Oni smjeraju poleđini i obratnoj strani, oni raščinjaju očevidnost
svijeta. Zbog toga je njihov užitak, njihovo zavođenje krajnje,
makar bilo i najmanje, jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenađenja

119

Page 151

Sociološka biblioteka

Za izdavače

Miso Nejašmić (NJT)
Davorka Matić (HSD)

Uredništvo

Goran Batina, Šaša Božić, Ivan Burić, Snježana Delalić (glavna i
odgovorna urednica biblioteke), Rade Kalanj, Vjeran Katunarić, Josip
Kumpes, Slaven Letica, Silva Mežnarić, Miso Nejašmić, Josip Prgomet,

Pavle Schramadei, Aleksandar Štulhofer

Urednik izdanja

Rade Kalanj

Prijevod

Gordana V. Popović

Lektura
Ljiljana Cikota

Grafički urednik

Mario Ostojić

, ISBN 953-222-035-6

UDK 316

BAUDRILLARD, Jean

Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard; < prijevod
Gordana V. Popović> . - Zagreb ; Naklada Jesenski i Turk,
2001.

(Sociološka biblioteka)

ISBN 953-222-035-6

411022081

Copyright za prijevod na hrvatski jezik © Naklada Jesenski i Turk

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je
" Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Similer Documents